A horse in the night
is standing on the hill.
On him is a black knight
sitting still.

A breath moves the air:
"Where is my maiden, so fair?"

The horse makes few steps;
from the night a chapel shows...
The knight sadly taps
his horse, because now he knows
she is no longer here.

A memory of her is all that's left.
Now nothing can bring her back,
not even his black,
dark magic craft.

Po ne znam koji put je davila svoj prokleti jastuk. Iako je već bio gotovo suh, oko njega se još uvijek širila aura onog gorko-slanog mirisa, sigurno svima poznatog. Bio je to gotovo miris poraza, tuge i malodušnosti. Oko nje je vladao kaos. A i u njoj. Po podu su ležale u bijesu bačene knjige, raspuknute, izgažene, zaboravljene. Opet je imala Vatru u sebi. Oni su ju potakli...Odgurala je ormar s knjigama na vrata. Nitko neće ući. Neće im dati. Sada želi mir. Nakon kratkotrajnog prebiranja po neredu oko sebe uspjela je naći svoju Bilježnicu i Pero. Napokon je dobila inspiraciju. Čvrstim potezima usprkos pomalo drhtećim šakama urezivala je crvenom tintom svoje misli u papir. Znala je, netko će to naći i pročitati, čuditi se tuzi i tami, uzdahnuti pomislivši kako ovo dijete ima čudne misli i ubrzo zaboraviti na sve. Bila je sigurna.

Riječi su se ispisivale praktički same od sebe: Vatra je u tebi. Znaš li to? Znaš... Sigurno si osjećala one žmarce na svojoj koži u dodiru sa suncem, prepoznaješ tajnu čiste vatre u svojim žilama, način na koji ti se srce dovede do usijanja kad uđeš u iskonsku tamu. Bez brige, slobodno joj se prepusti, pripadaš joj. Jer ti si vatra. Ti stvaraš sjene I vraćaš nas na početak početaka…Prvu Tamu. Svjetlo je nastalo iz nje. A donijela ga je Vatra. Tvoja krv. Tvoj dah… Ti...

Pričat ću vam o djevojčici Ajmer iz daleke, svima osim meni nepoznate zemlje. Živi na rubu šume koja slovi za začaranu. Šuma je goitovo uvijek mračna i često ju ispunjava strahov, a pogotovo u noćima kad iznad nje sjaji plavi mjesec, Luin. Noćima koje su isounjene svjetlošću bijelog mejseca, čini se pak kao da ju nešto vuče prema njoj. Tada osjeća kao da iz nje isijava nešto prelijepo, magično. Ne zna, ali na neki način shvaća da je njena obitelj, kao i ona sama, povezana s tom šumom nekakvom neobičnom sponom. U njenoj se obitelji, naime, već generacijama prenosi talisman načinjen od komadićâ drveta iz samog središta šume, a koji navodno ima magije u sebi. Njena majka iščekuje dan kada će joj ga moći predati i reći joj za moći koje on nosi.
Ajmer živi u maloj drvenoj kućici na samom rubu Začarane šume. Ima samo dvije skučene prostorije koje dijeli sa svojom majkom i bakom. Otac joj je nestao u začaranoj šumi prije nekoliko godina, a braće i sestara nema. Sa svakom godinom Ajmerinog odrastanja kućica im je sve tješnja i teže im živjeti u njoj. Ajmer je po tom pitanju pomalo sebična, pošto majci često prigovara da bi se trebale preseliti, što njena majka odlučno odbija. Govori joj da će jednog dana shvatiti zašto moraju živjeti u toj kućici. Nestrpljivu Ajmer taj odgovor često zna užasno razljutiti i često nakon takve svađe odjuri iz kućice kako bi istrošila svoj bijes. Kada se nakon takvog, pomalo mahnitog, lutanja vrati kući, često, protestirajući šutnjom, zgrabi svoju najdražu knjigu, punu fantastičnih priča o nekom izmišljenom svijetu Zemlji i satima čita već pohabane stranice. Kad ju njoj najdraže priče već pomalo umire, pažljivo i s posebnom ljubavlju odloži knjigu pa plaho i pomirljivo priđe majci. Nakon dražesnog pogleda i pomalo drhtavog osmijeha upućenog majci bez riječi joj se pridruži u poslu.
Ajmer iznad svega voli svoju staru baku. Prema njoj se ponekad odnosi čak i s veći poštovanjem nego prema majci. Baka ju ispunjava nekakvim udivljenjem i većinu svog vremena provodi s njom. Ona joj često priča prekrasne priče o vilama(dobrim i zlim), kentaurima, životinjama koje pričaju i mnogim drugim bićima koja navodno prebivaju u Začaranoj šumi. No Ajmer više od svih ostalih voli priče o magiji. Oduvijek je voljela misao o njoj i svim mogućnostima koje ona donosi. Glavni lik je, naravno, bila njena pripovjedačica, baka. Naravno, Ajmer je sumnjala u istinitost priča(tko ne bi?), ali su joj svejedno u dosadan život unosile dah magije i neobičnosti.
Ajmer je djevojčica pomalo neobičnog izgleda. Prilično je niska, ali to joj je zapravo veoma korisno. Kako bi se inače mogla provlačiti kroz sve one guštike, penjati se po drveću i zavlačiti se u svakakve duplje? Ima poprilično kratku kosu, pošto bi joj duga zaista smetala(već je iskusila to) i nikad ju nije podnosila, a vranje je boje, ako i kod njene majke, pe čak i bake koja još, začudo, nije osijedila. Oči su joj tamnoplave i moglo bi se reći da se češće smije očima nego usnama, koje su male i uvijek voljne prkosno se nasmiješiti. Najčešće se odijeva u zeleno i crno, kako bi životinja koje katkad lovi(iako ne uživa u tome) teže primjetile. Prilično je okretna i to dobro iskorištava tijekom svog boravka u prirodi.
Možda se pitate kako sam upoznala tu djevojčicu, uvijek spremnu na prkos, ali možda još i više na veselje (a koja živi tako neizmjerno daleko)? Mogla bih reći da je ona nekim dijelom ja. Ne u potpunosti, ali ipak... Ona je neka druga ja, koju sam zapravo srela samo u svojim još nenapisanim pričama. Kad ih jednom napišem, možda ćete ju i vi upoznati kao i ja...

Pablo Neruda: Noćas bih mogao napisati


Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.


To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.

S prvim hladnim vjetrom došla je Jesen. Ledene kapljice okupale su malu voćku koja je, usprkos hladnoći, ponosno stajala sama u dvorištu, dičeći se svojim zrelim plodovima. Pogled mi privuče mala crvena jabuka, koja se ljeskala dok je sunce prelazilo svojim omrzlim zrakama preko nje. Nježno me je dozivala svojim laganim šaptom koji je kucao na moja vrata podsvijesti. Mirisan Život. Njen hladan, a ujedno i topao sjaj doveo me do Nje. Obuhvatim ju prstima i otrgnem s drveta. Onako, još vlažna od kiše, svojom intenzivnošću odudarala je od svega oko mene, činila se istinski živom. Nekada. Mirisala je na jesen. Glatka joj kora izgledala je oput malog zrcala. Prestanem razmišljati I zagriznem duboko u njeno sočno meso. U taj čas počne opet padati kiša, no ne hladna, već mlačna i nježna kao da mi je umiruće ljeto htjelo poslati poslijednji pozdrav.

Dark night.
My thoughts are straying
But I can hear
The Moon and Stars saying:

"Go away, my child,
This is no place for you.
Go away, my child,
Or the pain will be true."

Black wind swirls around me
There is nothing,
What I can see,
Only dark music soothing.

Falling trough sky and ashes
A dream of life.
Untill my body crashes,
A broken knife.

Tired and weak, I speak:
"Go away, black death!
As I say, there is no way,
For me to be a wraith."

Iz sjene joj se prikrala još jedna noć Znala je da su joj kapci trebali već odavno biti sklopljeni, a um na poljanama sna. No to svakako nije bila obična večer, jedna od onih kakve slijede sasvim prosječnim danima. Osjećala je pritisak u sljepoočnicama, a bilo je i drugih nagovještaja koji su ju tjerali na samoj sebi teško dano priznanje. Sasvim neobično ne-u-njenoj-osobnosti. Jedan tren joj se činilo da će, ni sama neznajući zašto, puknuti od smijeha, a već drugi da će zauvijek utonuti u gorko-slatko more suza. već kad je to zapisivala u svoj dnevnik, vidjela je riječ: Klišej.
Bojala se da će upasti u jednu od onih priča što se nikad ne mijenjaju pod perima ljudi koji, bez obzira prema njemu, ranjavaju papir crnom tintom zapisivajući još jednu "vječnu" priču o djevi u opasnosti i vitezu na bijelom pastuhu koji je spasi zbog svoje izgarajuće, ali nedopustive ljubavi prema njoj. O, da, ispriječi se, uvijek se nešto ispriječi. Iako vitez ne skida svoju krinku, i djeva i on dobro znaju da se vole, a ujedno misle u sebi kako će umrijeti od tolike Vatre u sebi, da će jednom zauvijek umrijeti. Sami. Napušteni. Ali zbog ljubavi. I zbog Vatre. I u tom trenu, zatvarajući oči pred svima, pred cijelim svijetom, teška srca priznaju očitu istinu! Oh, ma kako je to moguće... Oni se vole! I tada se dogodi nekakvo čudo. Ljubav ih na neki neobjašnjivi način spasi od pameti i oni napokon shvate što su maločas izgovorili te u strahu sami sebi izgrade nove prepreke. kako će ih priječi, njihova je stvar. No uvijek ih nekako prijeđu. Ili umru pa ih ne prijeđu. Ali nije važno. Recimo, prijeđu ih....
O, da.... Bila je ljuta, ispunjena bijesom... Ne! Neće to ona dopustiti. Bolje je sve zaboraviti. Sljepoočnice i tako jednom moraju prestati kuckati, a onaj čudan osjećaj u želucu će nestati. Možda da uzme tabletu protiv glavobolje? Mah... Nije važno. Samo treba sve zaboraviti.
Pepeo pepelu...

Ah... tako se je, nesvjesno, baš ubacila u onaj glupi klišej kojeg se sama sjetila. Čudno je kako to ljudi nekada učine sami sebi, zar ne? Da sebi naprave baš ono što najviše preziru...

Ovo sam pisala za vrijeme boravka u bolnici...

Nemirni snovi nemirne duše-ispunjeni strahov, bijeson i proganjanjem.
Bježim pokušavajući se sakriti od Tebe. Okrećem se. Osjećam Tvoj Pogled na svom licu. Kao da mi prži kožu.

Osjećala je rahlu, vlažnu crnu zemlju pod prstima i kako se ugibala pod pritiskom njenih bosih stopala koja su udarala o tlo brzim ritmom. Osjećala je da je sve bliže njoj. Traka spoznaje joj se omotala oko grudi i stegnula joj srce. Nije to bio ugodan osjećaj. Nimalo. Sve teže hvatajući zrak velikom je mukom pomicala izmorene mišiće. Hajka je već trajala predugo. Da se preda? Ne... nikada. zapravo, možda ipak... (uzdah-izdah) kao da joj je stalo srce. Možda i je, ona nije znala. Shvatila je, sve je bilo uzalud. Noge su joj mijenjale ritam bez suradnje s njezinom voljom. Stale su. Njen mozak je bezuspješno pokušavao nešto učiniti. Bilo je prekasno. Znala je da je došao kraj svemu. Dio nje je čak bio veseo-nema više patnje? Osjećala je kovitlac oko sebe, koji ju je polagano upijao u sebe. Sve se rasplinulo i više je nije bilo. Samo praznina.

Tirkizno nebo je prelijetalo preko Ajmer. Ležala je na suhoj, skorenoj zemlji. Osjećala je kako joj sunce prži lice i sunčane zrake koje su joj prodirale kroz zatvorene kapke. Mogla je tako ležati satima, danima, godinama, daleko od problema i svog života koji joj je bio najteže breme već sam po sebi. Mrzila je sve svoje obaveze koje su joj dopuštale samo rijetke trenutke samoće, odmora...baš poput ovog. Mrzila je svoj, već rođenjem, zacrtani životni put kojeg si je mogla već jasno prikazati pred očima. Znala je sve.. Polagano je ustajala dok joj je suha zemlja grebala na rukama i nogama otkrivenu kožu - kiša nije padala već tjednima. Sunce je već bilo nisko i činilo se kao da su vršci drveća Šume u plamenu. Ubrzo je shvatila da zapravo i jesu. Prestravila se. Odjurila je svim snagama do zidova utvrde i unišla u nju. Shvatila je da ljudi nisu još ništa primjetili. "Vatra! Šuma je u plamenu!" Vikala je dok je trčala kroz uske ulice i prolaze prenapučenog grada. Neki su ju ljudi gledali kao da je poludjela, dok su se drugi penjali na zid utvrde da vide je li ta, kako se čini, luđakinja ipak u pravu. Kad su shvatili da je istina ono što je ona sumanuto vikala, digla se uzbuna. Ljudi su brzo ulazili u svoje kuće, izlazili iz grada i odlazili do gotovo presahlog potoka, koji je zapravo bio tek tanka vrpca nepitke, smeđe tekućine. Dok su oni gasili požar, Ajmer je bila već pred vratima carske palače. Došla je do vrata za poslugu, polagano ih otvorila i drhtavim rukama pokušala otresti prašinu koja je već bila u simbiozi s hlačama, a zatim i prašnjavim dlanovima probala maknuti prljavštinu kojom joj je lice sigurno bilo prekriveno. Uspjela je samo još ga više uprljati, što ona, naravno, nije znala. Unišla je u mračan hodnik, neku vrst malog predsoblja za poslugu. Sa stubišta se sjurila uzjapurena sluškinja. "Ajmer! Što ti pada na pamet? Kako možeš doći ovako kasno? Pa znaš što je danas!" Ajmer ju je gledala pomalo smušeno. "Požar...u Šumi...morala sam dojaviti..." Sluškinja ju je još ljuće pogledala. "To nije bio tvoj problem. U ovom gradu imamo ljude koji su plaćeni za to da paze na takve stvari. Sram te..." Ajmer ju slabašnim glasom prekine: "Ali u tome i jest stvar... Nitko nije vidio..." Hvatala je dah. "No dobro... A sada mi objasni zašto si bila vani na ovako važan dan i zašto si ovako prljava? -sluškinja je zaista bila ljuta- Imamo malo vremena, a ja te moram srediti od glave do pete!" "Trebala sam zraka. Ovo mi je možda poslijednji dan slobode. Zašto onda to ne bih iskoristila tako da se uprljam, ako to želim?" Glas joj je već bio jači. "Nemoj mi odgovarati na taj način, malena...-reče sluškinja- A sada brže gore, imamo i previše posla." Potrčale su uz stepenice, prošle kroz nekoliko hodnika i došle do dvokrilnih vrata od masivnog mahagonija.