|
šutim o razlici dodira
ovog ili prošlog godišnjega doba izmičem svoje tijelo u slijedu Mjesečevih mijena ni sama želja me ne može uloviti dok letim; utjelovljenje tvog Kairosa uvijek korak ispred, raščupane kose pod prstima nemjerljiva sam poput osjećaja osamljenosti iščitavajući stare, sasušene retke gubim zalihe vremena, naivno zagurane u prostore između jučer danas sutra ili sutra nakon jučer u svevremenosti bezvremenosti ciklički obnovljeni konci i krajevi... ponovno pucaju. |