govoriš mi
ne bi se trebala brinuti
ovo je samo priča
ispisana perom neke dulje ruke
stranica se pretvara u prah
nakon osjećaja ostvarenosti
uvijek je strah od praznine
prouzročen dječjom igračkom
komadićem slagalice
pedeset granica dalje
imenujem te
stavljajući te u unutarnji džep
svoje jakne ili toplije
u trenucima neprirodne hladnoće
duhovno sam gola
ogoljela na tratini heretičnih oblika
što puze mojom nutrinom čisto iskonski
u posvemašnjoj skliskoj prljavštini
gutam kukce tvojih okusa
i čupam te iz korijena Zemlje
živog, mrtvog ili nešto-trećeg
okupanog kapljicama zamamnosti
što srčem u nestatičnom grču

litota zelenog tkanja
pod mekim prstima grubih namjera
predajem se hladnoći
bacajući posljednje ključeve okova
niz liticu.